Tartuf je poznat i cijenjen na Sredozemlju još od antike u različitim svojim vrstama, ali samo su neke zaista dobre, tražene i u prodaji na tržištu. To je podzemna gljiva vrste tuber koja živi u simbiozi s hrastom, bukvom, topolom, vrbom, brijestom... Njezin vegetativni aparat sastoji se od guste mreže mikroskopski tankih niti, micelija. Pod često naboranom i nepravilnom korom smjestio se mesnati ili grudasti dio.
 
 
Traženje tartufa
Nekad se u potragu za tartufom išlo i uz pomoć svinje, no danas za njim traga samo pas, može i mješanac, a tartufar ga bira i dresira na svoj način. Kad u šumi pas nanjuši tartuf, pokaže gazdi mjesto koji ga posebnnom motičicom oprezno izvadi iz zemlje i ponovo pokrije tlo kako bi omogućio rast novog ploda. Pas se odmah nagradi slasnim zalogajem. Sve ostalo što ide uz traženje tartufa dio je poslovne tajne.
 
 
Povijest

Bijeli istarski tartuf najčešći je u šumama koje se prostiru u dolini Mirne, na površinama koje su u državnom vlasništvu, a koje su najprostranije poznate, ali može ga se naći i u drugim dolinama regije. Njegovo otkriće i klasifikacija dogodili su se oko 1930. i vezani su uz aktivnosti oko Parenzane, uskotračne pruge od Trsta do Poreča. Otada jedno privatno poduzeće počinje njegovo iskorištavanje i prodaju koji su se koncentrirali oko središta berbe - Livada. Nakon 1945. tartuf je na tržište stizao preko državnih poduzeća. Ustvari, brinulo se jedino za neposrednu dobit bez promocije i valorizacije originalnog proizvoda s našeg teritorija.

Od 1990. obitelj Zigante počela ga je komercijalizirati u svježem stanju, nastojeći ga vrednovati kao domaći tartuf koji se može prepoznati na europskoj razini. Po mirisu i ukusu ovaj se tartuf afirmira sve više u pripremi vrhunskih jela koja se dobro slažu s tradicijom lokalnih kulinarskih specijaliteta